|
|
 |
Elektronske knjige > Etnologija
Crna Gora i Crnogorci, Vuk Stefanović Karadžić
|
INFO
PDF 412 KB
Izvod iz knjige
Malena Crna Gora već od više stoljeća zauzima važno mjesto u istoriji Turske Carevine, i s pravom zaslužuje da se Evropa njome pozabavi radi viteškog odupiranja njenijeh stanovnika protiv pokušaja sto puta nadmoćnijih Osmanlija da je pokore. Zato držim da će dobro doći opis ove zemljice, njenijeh stanovnika, njene starije i novije istorije, oblika vladavine, odnosa prema pograničnijem susjedima, načina života, stanja crkve i škole, i opis naravi i običaja, opis istina kratak ali izrađen po vlastitom promatranju i crpen iz nesumnjivo pouzdanijeh originalnijeh izvora. Štaviše, laskam sebi da ću ovijem popuniti jednu prazninu poznavanja i istorije ovijeh krajeva, i u isto vrijeme pružiti čitateljima ove zbirke Opisa putovanja i zemlja štivo ako i ne baš vrlo privlačno, a ono u svakom slučaju zanimljivo. Naša je pri ovom težnja da opisujemo prosto, jasno i istinito bez svakog romantičkog kićenja.
I Zemlja
Malu ali u istorijama često pominjatu brdovitu zemlju, koju Mlečani u prijevodu nazivaju Montenegro, zovu tako isto i njeni slavenski stanovnici; Crna Gora (Schwarzgebirge). Ona se graniči sa sjevera turskijem pašalukom Hercegovinom, sa istoka i juga Zetom i turskom Arbanijom, a sa zapada austrijskom Arbanijom, koja se uskim pojasom proteže između Jadranskog mora i Crne Gore do Turske Arbanije, i koja je samo nekoliko sati hoda dijeli od mora, a kod Kotora samo na puškomet[1].
To je jugozapadni dio nekadašnje srpske kraljevine i carevine, čije je granice pod carem Stefanom Dušanom oko polovine 14. stoleća zapljuskivalo Jadransko i Crno more, Arhipelag i Dunav. Veličinu Crne Gore sami mještani cijene da se za tri dana može prijeći u svakom pravcu. Zbog divljijeh kulturnijeh prilika do danas nije bilo moguće postaviti određenije granice u tijem krajevima.
Pogranične turske varoši i gradovi jesu: Nikšići, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak i Bar. K njima se može pribrojiti i Skadar, do koga se od pograničnijeh nahija Rijeke i Crmnice može preko Skadarskog jezera (blata) doploviti za osam sati.
Da bi izbjegao docnije ponavljanje, olakšao shvatanje cjeline i doveo sve u skladnost, ovdje moram biti malo prostraniji, te molim čitaoce da se ne umore.
Sadašnju crnogorsku oblast čine prava Crna Gora, sastavljena od četiri nahije i Brda. - Nahije se zovu:
1. katunska (najveća od svijeh),
2. riječka,
3. lješanska, i
4. Crmnica (koju mještani, istina ređe, zovu i Crnica, a još ređe pridjevom, kao ostale, crnička i crmnička).
Svaka se nahija dijeli na plemena[2], koja imaju zasebne nazive. Tako nahija katunska ima ovijeh devet plemena: Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Komani, Zagorač i Plješevci. Nahija riječka ima pet: Građani, Ljubotin, Ceklin, Dobarsko Selo i Kosijeri. Lješanska ima samo tri: Dražovina, Gradac i Buronje, a Crmnica ih ima sedam: Boljevići, Limljani, Gluhi Do, Brčele, Dupilo, Sotonići i Podgor,
Brda neki broje sedam[3], i to: Bjelopavlići, Piperi, Rovci (i Rovca), Morača, (gornja i donja), Vasojevići, Bratonožići i Kuči. Drugi dijele Brda na: 1) Bjelopavliće sa plemenima Petušinovići, Pavkovići i Vražegrmci; 2) Pipere s plemenima Crnci, Stijena i Đurkovići; 3) Moraču s plemenima gornja i donja Morača i Rovci; i 4) na Kuče s plemenima Drekalovići, Bratonožići, Vasojevići, Orahovo i Zatrijebač.
Osim Bjelopavlića i nekijeh neznatnijeh krajičaka sva je zemlja vrlo brdovita i kamenita. U cijeloj katunskoj nahiji, koja čini gotovo polovinu cijele Crne Gore, ništa se drugo ne može vidjeti do velike gomile stijena, i po njima je, po svoj prilici, i zemlja tako prozvana. Crnogorci vele u šali da se bogu, kad je išao po zemlji i sijao kamenje, u Crnoj Gori prodrla vreća, i sve se tu sručilo. - Prije Turaka veći dio od ove četiri nahije po svoj prilici nije ni bio naseljen; bar za katunsku se nahiju kao pouzdano pripovijeda da su tu bili samo ljeti stanovi (bačije, katuni) što i samo ime nahije svjedoči.
Pravijeh ravnica ima u Crnoj Gori vrlo malo. Najveća je ona u Crmnici oko rijeke istoga imena do Skadarskog blata. Zatijem Cetinjsko polje u katunskoj nahiji oko 500 hvati široko i oko 3000 hvati dugo, opkoljeno visokijem brdima, i za koje se po prilici sluti da je nekad bilo jezersko dno. Ali na tom tobožnjem jezerskom dnu sad ima malo vode; samo na južnom kraju, koji je manje kamenit, ima nekoliko kladenaca; a na sjevernom, gdje se nastanilo pleme Cetinje, sam je kamen, i ništa se ne može sijati.
Od rijeka mogu se pomenuti: 1) Crnojevića rijeka, izvire u riječkoj nahiji, kojoj je i ime dala, i poslije kratkog toka u pravcu jugoistočnom utiče u Skadarsko jezero. Već na samom izvoru tako je jaka da na njoj melje više vodenica, a od uspora jezerskog toliko je duboka da manje lađice mogu gotovo do izvora njome ploviti. Na mjestu dokle se može na lađama uz vodu veslati podignuto je nekoliko kuća, i tu se svake subote drži pazar, na koji dolaze ne samo Crnogorci iz sve četiri nahije nego i susjedi iz turskijeh i austrijskijeh oblasti. - 2) Crmnica, koja izvire u crmničkoj nahiji i s jugozapadne strane također se uliva u Skadarsko jezero. I po njoj se na priličnoj dužini uz vodu može ploviti, i na mjestu dokle dolaze lađice drži se također svake nedjelje pazar.
- 3) Zeta, izvire iz hercegovačkijeh planina i protičući kroz neke krajeve crnogorskijeh Brda uliva se u Moraču, koja također izvire u hercegovačkijem planinama i uliva se u Skadarsko jezero sa severne strane nedaleko od crnogorske granice. Pred utokom Morača se cijepa u dva rukava između kojijeh je na jednoj uzvišici turski grad Žabljak. Gotovo sve ove rijeke su na granici. U unutrašnjosti mnogi su krajevi veoma oskudni vodom, i ima mjesta gdje čovjeku treba čitav dan da jednom donese vode kući. Ovo je osobito teško za stoku; često je kakav izvor bio povod krvavijem svađama i ubistvima. Zato se stoka ljeti često goni u planine, pa se po dubodolinama skuplja snijeg i kravi na vatri, te se stoka poji.
Od ruda nije se dosad našlo nikakva traga.
Vazduh je vrlo zdrav, ali je klima veoma raznolika. U katunskoj nahiji, na priliku, neobično je hladno (na Lovćenu, koji dijeli katunsku nahiju od primorja, ima snijega i u juniju i u juliju, a po dubodolinama cijelo ljeto), dok je u Crmnici i u nekijem krajevima riječke nahije, osobito oko Skadarskog jezera, i u lješanskoj nahiji toplo gotovo kao u primorju. Tamo raste loza, smokva, šipak i maslina; ali od svijeh krajeva odvaja Crmnica i ljepotom i prorašćem.Crnogorci krstare po cijeloj zemlji u svijem pravcima, i ako puteva u pravom smislu riječi nema nikakijeh. Kad su Francuzi zauzeli Dubrovnik i Kotor, vele, da je maršal Marmon nudio Crnogorcima da o francuskom trošku napravi pravi drum kroz Crnu Goru od Kotora do Nikšića (u Hercegovini), ali da su Crnogorci iz važnijeh razloga tu ponudu odbili.
U Crnoj Gori nema nikakve prave varoši niti grada, a u nekijem nahijama nema štaviše ni sela. Tamo se zna samo za plemena, pa i ako pojedina bratstva ili porodice, koje čine pleme, i grade (ponajviše od kamena) kuće na jednom mjestu, to se takva gomila kuća ne može nazvati selom, jer nema ni svoga imena ni atara. - Od dva nekadašnja grada vide se još razvaline. Jedan je bio u riječkoj nahiji na jednom brijegu, pored koga protiče Rijeka, i vele zvao se Obod, a drugi opet na jednom visokom brdu u Crmnici i zove se Bes (i Besac), i vele da je iz čifutskijeh vremena. Obje razvaline su u blizini Skadarskog jezera.
II Ljudi
Svi su Crnogorci Slaveni srpske grane grčkog zakona. Samo u Kučima ima nekoliko hiljade Arnauta katolika. Za čudo je kako je u Evropi dosad malo napredovalo znanje o ovome narodu. Većina naučnika i diplomata bolje znaju šta se događa na Nilu i na Eufratu, kako narodi tamo žive i kako se zovu, nego npr. u Hercegovini i u Crnoj Gori. Francuski pukovnik Vijala, koji je 1813. godine obišao Crnu Goru, veli za crnogorski jezik (kojim je, veli, za nevolju i govorio) da je dijalekat grčkoga! Jamačno su bili toga mnijenja i oni Francuski diplomati, koji su (kao de Pradt) dijeleći tursku carevinu razmakli granice Grčke do na Dunav. Oni ovijeh ideja ne bi mogli imati, da su znali da između Grčke i Dunava živi jedan narod mnogobrojniji od Grka, i koji se od njih očito razlikuje ne samo jezikom, poreklom i karakterom nego i narodnosnom mržnjom i preziranjem. Ovom prilikom ne mogu da ne pomenem da članak “Serbien" u mnogo čitanom Konverzacionom rječniku zaslužuje prijekor zbog mnogijeh istorijskijeh netačnosti. Tome se čovjek mora utoliko više čuditi što pisac navodi i upućuje na u tome pogledu odlično djelo Rankeovo. Treba željeti da u novom izdanju ovoga daleko rasprostranjenog rečnika ovaj članak nanovo prerade ljudi znaoci kao Ranke, Šafarik i dr.
Toga radi mislim da neće biti izlišno ako ovdje napomenem da se prava domovina Srba, u kojoj i danas na milione žive, prostire preko današnje Srbije do Prizrena i Peći s one strane Šare[4], i obuhvata cijelu Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, kraj oko Bara, austrijsku Arbaniju, Dubrovnik, Dalmaciju, Tursku i austrijsku (vojničku) Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, gotovo cio Bački komitat i duž Dunava do Sv. Andrije (iznad Budima) i jedan veliki dio Banata. U ovijem krajevima živi preko pet miliona Slavena jedne grane i jednog jezika, koji se jedino razlikuje po zakonu. Oko tri miliona (i to jedan milion u današnjoj Srbiji, jedan u Ugarskoj i jedan u Bosni, Hercegovini, Zeti, Crnoj Gori, austrijskoj Arbaniji i u Dalmaciji), grčkog su zakona; od ostala dva miliona može se približno uzeti da su dvije trećine (u Bosni i u Hercegovini) muhamedanskog a jedna trećina (u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Dubrovniku) rimskog zakona.
|
|
|
