KNJIGE: Elektronske knjige > Srbi svi i svuda, Vuk Stefanović Karadžić

Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo "srpskijeh" sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome nego k pravome bugarskome[1]).

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili; a Šokci može biti da su prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku npr.: "ja sam Šokac," "ja sam Šokica," kao i Bunjevac, Bunjevka. Kako god što oni zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima, tako isto i ovi zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga još oni zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaćima (ili hrkaćima). A u prijateljskome razgovoru oni zakona grčkoga zovu ove zakona rimskoga kršćanima, a oni njih hrišćanima. Kad čovjek pomisli npr. da Madžara ima i rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu. Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga zakona[2]).

Dubrovčani, a može biti i druge gdjekoje primorske srpske opštine koje su se same upravljale, još od starine bojali su se srpskijeh kraljeva iz Hercegovine, da ih ne bi pokorili i slobodu im oduzeli: zato su im često i danak plaćali, a i obranu protiv njih u drugijeh vladalaca tražili. Ko se koga boji, on na njega i mrzi. U narodu se našemu još misli da se svi ratovi vode samo oko zakona; ali u istoriji ima dosta primjera da su u ovakijem događajima države jednoga naroda i zakona bivale najveći neprijatelji između sebe (npr. Sparta i Atina). Kad se crkve razdijele i postane glavna briga i posao ko će s kime ostati, Srbi se nađu u srijedi između Rima i Carigrada. Glavni dio naroda, koji je bliže ili naručnije Carigradu, ostane s Grcima, a primorci se prilijepe Rimljanima. Gotovo se drukčije nije ni moglo činiti nego ovako; a još kad uzmemo da su primorci ne samo na jaču i silniju braću svoju preko brda mrzili nego i da su, kao primorci i susjedi talijanski, mogli imati uzroka i ponositi se od nje (osobito Dubrovčani), i da onda ljudi, ostavivši naskoro svoj stari zakon, u hrišćanskome još ovako nijesu bili utvrđeni kao danas, može se reći da su oni ovo vrijeme jedva dočekali da se od njih sasvijem odvoje, i tako da bi to što je moguće više učinili, ne samo malo-pomalo prime i latinska slova nego i samo narodno ime ostave njima. Kod onijeh turskoga zakona još je lakše naći uzrok. Arnautski je narod i prema srpskome mali, a kao brdski narod mogao je svagda biti u većoj slobodi i jednakosti između sebe, a uz to još ne imajući svoga pisma ni knjiga na svome jeziku, ni hrišćanski se zakon nikad među njima nije bio ukorijenio; tako je lasno moglo biti da njihovi poturčenici ostanu bez ikakve razlike od ostale braće svoje, i da svi više gledaju na svoj jezik i na običaje, nego na zakon, za koji i današnji dan slabo mari ijedan od njih. U Bosni je moralo biti sve drukčije. Srbi su s pomoću knjiga, popova i kaluđera, crkava i manastira bili i onda mnogo pobožniji od Arnauta, a po svoj prilici imali su i više gospode koja se dosta razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni iznajprije isturčila najviše gospoda, od koje su gdjekoji i do danas stara prezimena svoja sačuvali, kao npr. Kulini, Vidajići, Ljubovići, Brankovići, Todorovići, Filipovići itd. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga prostoga naroda, s kojim su u jednu crkvu išla i iz jedne se čaše pričešćivala, šta je prirodnije nego da se sad, primivši i zakon ne samo sasvijem drukčiji od njihovoga nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom, postaraju još većma razlikovati se. Tako oni dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom hrišćanskijem i s pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je vlasima. Kao što su ovi poturčenici prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelome zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od Bošnjaka: to pokazuje i današnja njihova nepokornost Sultan-Mahmutu i mrzost na nj i na njegove nove uredbe i premjene.

Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime. Ali bilo to kako mu drago, sad je mrzost ova popustila. Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili što se više može, samo je onima rimskoga zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti; jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena[3]). Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, treći Dubrovčani, to su sve imena od mjesta u kojima žive i ne pokazuju nikakvoga naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Česi i svi ostali slavenski narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije samo čakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet bliži srpskome nego i jednome slavenskom narječju[4]); a po tom današnjijem Hrvatima u zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj varmeđi, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom poslije muhačkoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako bi se tijem imenom mogla nazvati ona braća naša zakona rimskoga koja žive npr. u Banatu, ili u Bačkoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u Dubrovniku, i govore onakijem istijem jezikom kao i Srbi[5]). Ako bi ko rekao da se i od njih gdjekoji mogu nazvati Hrvati po tome što na onijem mjestima gdje je u slavenskome jeziku ѣ govori i, npr. dite, vira, sime itd.; ali kako će Dubrovčani, Konavljani, Peraštani, Dobroćani i ostali koji ni te razlike nemaju? A osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji govore dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda čakavci (koji govore dite, vira, sime) i kekavci (koji govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti štokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli zvati Hrvati? Da reku da su Iliri, Ilirci, tol I je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znači ništa; jer sad svi znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem imenom samo zato nazivali što žive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po čemu bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas žive (npr. Bugari, Arnauti, Cincari itd.) isto tako zvati mogli. Ja ne znam kako je u austrijske kancelarije prije sto i nekoliko godina ušlo ovo ime Illyrier, illyrisch ali se vidi da ono pokazuje samo Srbe zakona grčkoga, koji žive u Madžarskoj. Osobiti spomen i pohvalu ovdje zaslužuju Madžari: oni zovu Rac (od Rascianus od Raške iz Rasije) svakoga onoga koji srpskijem jezikom govori, a ako doznadu da je takovi rimskoga zakona, i ako bi htjeli to da pokažu, onda vele da je papišta Rac.


Kategorije	Zatvori
Etnologija Filozofija Geografija Knjige na engleskom jeziku Internet Istorija	Jezik Književnost Periodična štampa Pravo i Politika Psihologija	Religija Stare Karte i Mape Umetnost


Elektronske knjige \| Download Adobe Reader \| Kontakt \| Predlog ili ispravka?