| Rezime: |
Nemojte se stoga ljutiti, što se prema vama u početku od¬ nosim kao prema tim neurotičnim bolesnicima. Zapravo vam ne mogu preporučiti da me dođete slušati i po drugi put. U tom ću vam smislu predočiti, kakvi su nedostaci neminovno vezani uz predavanja o psihoanalizi, te s kojim se sve poteš¬ koćama sukobljava donošenje vlastitog mišljenja. Pokazat ću vam, na koji vas način cjelokupna usmjerenost vašeg obrazo¬ vanja i sve vaše dosadašnje navike razmišljanja neizbježno čine protivnikom psihoanalize, te koliko biste toga trebali nadvladati sami u sebi, da biste zagospodarili tim instinktiv¬ nim opiranjem. Naravno, ne mogu unaprijed reći koliko ćete shvatiti psihoanalizu zahvaljujući mojim objašnjenjima; me¬ đutim, mogu vam obećati, kako samim slušanjem ovih preda¬ vanja ipak nećete naučiti dosta da biste i sami mogli poduzeti neko psihoanalitičko istraživanje, ili provesti jedno takvo lije¬ čenje. No, ako se među vama nalazi barem jedna osoba koja se ne želi zadovoljiti samo ovim površnim upoznavanjem psi¬ hoanalize, već želi s njom stupiti u trajniju vezu, tada joj to ne samo što ne savjetujem, već je i izravno upozoravam. Naime, kako stvari trenutno stoje, takvim bi odabirom posve onemo¬ gućila svaki napredak u vlastitom sveučilišnom uspjehu, a kad bi kao izučeni liječnik krenula u praksu i život, obrela bi se u društvu koje ne bi razumjelo njena nastojanja, nepri¬ jateljski bi je i sumnjičavo promatralo i oborilo se na nju svim onim zlim duhovima, koji njime vladaju. A možda biste upra¬ vo iz popratnih pojava rata koji danas divlja Europom mogli otprilike procijeniti, kolike bi to mnoge legije ljudi mogle biti. Ali, još uvijek ima dovoljno ljudi kojima ono, što bi za njih moglo predstavljati nove spoznaje - zadržava svoju draž, usprkos određenim neugodnostima koje sa sobom donosi. Ako je i poneki od vas ove vrste, pa će se usprkos mojim opomena¬ ma pojaviti ovdje još poneki put, dočekat ću ga dobrodošlicom,
No, vi svi imate pravo saznati, koje su te spomenute poteškoće psihoanalize. Prije svega, to su teškoće u nastavi i u predavanjima, vezanim uz psihoanalizu. U medicinskim ste predavanjima već navikli vidjeti takvo što. Tu vidite anatomski preparat, talog nastao kemijskom reakcijom, stezanje mišića kao rezultat nadraživanja njegovih živaca. Kasnije vašim osjetilima izlože bolesnika, simptome njegove bolesti, proizvode procesa oboljenja, a u mnogim slučajevima i izoliranog uzročnika njegove bolesti. U kirurškim ste slučajevima svjedoci zahvata, kojima se oboljelima pruža pomoć, a i sami ih smijete pokušati izvoditi. Čak vam i u psihijatriji prikazuju obilje promjena izraza lica bolesnika u njegovu izmijenjenom raspoloženju, načinu izražavanja i ponašanju, što na vas ostavlja dubok dojam. Tako medicinski predavač preuzima na neki način ulogu vodiča i tumača, koji vam objašnjava kao da vas prati kroz muzej, dok vi sami stvarate odnos prema predmetu - objektu proučavanja, te vam se čini, da ste se vlastitom spoznajom uvjerili u postojanje novih činjenica. Na žalost, sve ovo u psihoanalizi izgleda posve drugačije. U analitičkom se liječenju ne događa ništa drugo, osim razmjene riječi između analizirane osobe i liječnika. Pacijent govori, priča o svojim proteklim događajima i dojmovima koje oni na njega ostavljaju sada, žali se, ispovijeda svoje želje i osjećajne pobude. Liječnik ga sluša, pokušava upravljati tijekom njegovih misli, opominje ga, ukazuje mu na određene smjerove, pruža mu objašnjenja i promatra reakcije razumijevanja ili odbacivanja, koje time izaziva kod pacijenta. Neobrazovana rodbina naših pacijenata, koja će se pokloniti samo onome što joj je vidljivo i opipljivo, a najradije zahvatima one vrste koje možemo vidjeti u kino-dvoranama, nikad neće propustiti priliku da ne izrazi svoje sumnje u to.....
|
|
|