| Rezime: |
Neizbježno: miris gorkih badema uvijek ga je podsjećao na zapriječene ljubavi. Doktor Juvenal Urbino
osjetio ga je čim je ušao u još polumračnu kuću, u koju su ga hitno pozvali kako bi obavio posao koji
je, još prije mnogo godina, za nj prestao biti hitan. Antilski se izbjeglica Jeremiah de Saint-Amour,
ratni invalid, dječji fotograf i njegov najsuosjećajniji šahovski protivnik - mirišljivim parama zlatnoga
cijanida spasio od svih muka sjećanja.
Truplo je našao ispod pokrivača, na poljskoj postelji, gdje je uvijek i spavao, blizu stolice, na kojoj je
kubeta, zdjela za razvijanje filmova, poslužila otrovu za hlapljenje. Na podu, vezano za nogu
poljskoga kreveta, ispruženo tijelo velikoga crnoga danca snježnih prsiju, a do njega štake. Zagušljivu
i pretrpanu sobu, koja je istodobno bila i spavaonica i laboratorij, tek je počeo rasvjetljavati zorin sjaj
kroz otvoreni prozor, ali bilo je posve dovoljno svjetla da se odmah prepozna autoritet smrti. Drugi
prozori, kao i svaka pukotina u sobi - zabrtvljeni krpama ili zapečaćeni crnim kartonima, što je
pojačavalo sparnu težinu. Veliki stol, prepun boca i bočica bez etikete, dvije olupljene kubete od tvrda
kositra ispod obične žarulje, prekrivene crvenim papirom. Treća kubeta, u kojoj je bila fiksirna
tekućina, ležala je uz truplo. Svagdje stari časopisi i novine, hrpe negativa na staklenim pločama,
trošno pokućstvo, ali sve je to jedna marljiva ruka čuvala od praha. Iako je zrak ušao kroz prozor i
pročistio ozračje, onomu tko ga je znao prepoznati, još je preostajao mlačni žar gorkobademaste
ljubavi bez budućnosti. Doktor Juvenal Urbino više je puta, bez natruha slutnje, pomišljao da to nije
primjereno mjesto za smrt u Božjoj milosti. No s vremenom je povjerovao da možda nered sluša neku
šifriranu odredbu Božje providnosti.
Pristupi policijski komesar, s mlađahnim studentom medicine, koji je u općinskom domu zdravlja
dovršavao forenzičarski staž. Provjetrili su sobu i pokrili truplo dok su čekali da dođe doktor Urbino.
Obojica ga pozdrave sa svečanošću, bližom suosjećanju nego strahopoštovanju, jer su svi znali koliko
mu je Jeremiah de Saint-Amour bio prisan prijatelj. Ugledni im maestro pruži ruku, kao oduvijek
svakomu svojem učeniku prije nego što im je svakoga dana predavao kliničku medicinu, a nato
jagodicama kažiprsta i palca dohvati rub pokrivača, kao cvijet. Svetom je skrbi otkrivao truplo, pedalj
po pedalj. Posve gol, ukočen i iskrivljen, otvorenih očiju i pomodrjela trupla, doimao se pedeset
godina starijim nego sinoć. Bistrih zjenica, žućkaste brade i kose, a na trbuhu mu stari ožiljak,
zašiven čvorovima konca za pakovanje. Torzo i mišice golijaških razmjera, zbog oslanjanja na štake,
a noge slabašne kao u siročića. Doktor ga je Juvenal Urbino na tren motrio, ožalošćena srca, kao
posve rijetko tijekom svojih dugih godina uzaludne borbe sa smrću.
- Blesan! - promrsi. - Najgore je prošlo!
Pokrije ga. Vratilo mu se akademsko dostojanstvo. Lani je proslavio svoju osamdesetu godinu,
trodnevnom službenom obljetnicom, a u govoru je još jedanput odolio napasti da se povuče. Rekao je:
“Preostat će mi i previše vremena za odmor kad umrem, ali to mi još nije u planu!” Iako je sve slabije
čuo na desno uho, a oslanjao se na palicu srebrne ručke kako bi prikrio nesigurnost koraka, i dalje je,
dotjeranošću svojih mladićkih godina, nosio laneno odijelo, a preko prsluka zlatni lanac ure.
Pasteurska brada sedefne boje i kosa u istoj nijansi, brižljivo začešljana unatrag, s urednim
razdjeljkom po sredini, vjerno su odražavali njegov karakter. Sve je alarmantniji gubitak pamćenja
nadoknađivao, dok je mogao, bilješkama načrčkanim na ceduljicama, a na posljetku bi mu se sve
pomiješale po džepovima, kao i instrumenti, bočice lijekova i sve one stvarčice nagurane u pretrpanoj
liječničkoj torbi. Nije bio samo najstariji i najugledniji gradski liječnik, nego i najveći kicoš. No zbog
svojega je razmetanja učenošću i nimalo bezazlenog načina na koji je iskorištavao moć svojega imena,
stekao manje sklonosti nego što je zasluživao.
Upute komesaru i vježbeniku bile su precizne i brze. Autopsija nije potrebna. Kućni je zapah dovoljan
dokaz da je uzrok smrti isparavanje zlatnoga cijanida, aktiviranog u kubeti nekom fotografskom
kiselinom, a Jeremiah de Saint-Amour i previše se u to razumio a da bi mu se potkrao nesretni slučaj.
Na komesarovu je suzdržanost odvratio svojom tipičnom osionošću: “Ne zaboravite, ja sam taj koji
potpisuje smrtni list!” Mladi se liječnik razočarao: nikad mu se nije posrećilo proučiti kako na truplo
djeluje zlanti cijanid. Doktor se Juvenal Urbino iznenadio zato što ga nikad nije vidio na
Medicinskom fakultetu, ali odmah je to protumačio, zbog lakog rumenjenja i andskoga naglaska:
možda je tek odnedavna u gradu. Reče: “Ovdje imate u izobilju onih, izludjelih od ljubavi, koji će vam
uskoro pružiti tu priliku.” ...
|
|
|
