Ero s onoga svijeta

Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide Turčin da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u ladu. U tom udari odnekud Ero: Pomozi Bog, kado! -Bog ti pomogao, kmete! A odakle si ti, kmete? -Ja sam, kado, s onoga svijeta. – Je li, Boga ti! A nijesi li viđeo tamo moga Muju koji je umro prije nekoliko mjeseci? -O, kako ga ne bi viđeo! Ta on je moj prvi komšija. -Pa kako je, Boga ti? Kako živi? -Fala Bogu, zdravo je, ali se, Bog me, dosta muči bez ašluka: nema zašto da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu! -A oćeš li ti opet natrag, ne bi li mu mogao ponijeti, da mu pošljem malo ašluka? -Bi, zašto ne bi, ja idem sade upravo tamo. -Onda Turkinja otrči tamo đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i štogođ bude novaca u njoj, da Eri da ponese Muji. Ero dokopa novce, pa metne u njedra, pa bježi uz potok. Tek što Ero zamakne uz potok, al ete ti Turčina đe vodi konja da napoji, a Turkinja te pridagnja: -Da vidiš, moj čovječe! Tuda sade prođe jedan kmet s onoga svijeta, pa kaže za našega Muju da se muči bez ašluka: nema za šta da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu; te sam mu ja dala ono novaca što je bilo u tvojoj kesi da mu ponese. A Turčin: -Pa kud ode? Kud ode? A kad mu žena kaže da je otišao uz potok, onda on brže bolje skoči na gola konja, pa poćeraj uz potok. Kad se obazre Ero i vidi Turčina đe trči za njim, a on onda bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče videničaru: -Bježi, jadna ti majka! Ene Turčina da te posiječe; već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz brdo tuda oko vodenice. Vodenicar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i ne imajući kad pitati zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu, a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uz brdo. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu, pa još uzme malo brašna, te se pospe, i načini se pravi vodeničar. U tom i Turčin dotrči pred vodenicu, pa sjaše s konja i uleti u vodenicu: -Kamo, more, taki i taki čovjek, što je sade tu ušao u vodenicu? A Ero mu kaže: -Ene ga, vidiš, đe uteče uz brdo! Onda Turčin: -Drži mi, more, konja. Ero uzme konja, a Turčin uz brdo za vodeničarem, vamo, namo po bukviku. Kad ga stigne i uvati, onda će: -Kamo, konjino, novci što si prevario moju ženu, te uzeo da poneseš Muju na oni svijet? Vodeničar se stane krstiti i snebivati: -Bog s tobom, gospodaru! Ja niti sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca. I tako im prođe čitavo po sata, dok se osvijeste i vide šta je. Onda Turčin potrči na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali oćeš! Ero uzjaao konja, pa otišao bez traga, a Turičin savija šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče: -Kamo, čovječe, šta uradi? A on veli tamo njoj mater: -Ti si mu poslala novaca da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja da ne ide pješice.

(Vuk Karadžić, 1821.)