Die serbokroatischen kolonien süditaliens - Milan Rešetar (Wien 1911)
Oblast: Etnologija, Antropologija
Artikal: 24102 : Tezina: 1.01 kg
Zalihe:
0 u zalihama
Izdavač:
Autor: Milan Rešetar
Opis: 1. izdanje, Wien 1911, tvrdi orig. povez, veći format, stanje skoro odlično, str. 402, fotografije, jezik: nemački, vidi slike i opis
0 RSD
Milan Rešetar (Dubrovnik, 1. februar 1860 — Firenca, 14. januar 1942), bio je srpski filolog iz Dubrovnika i jedan od poznatijih predstavnika dubrovačkih Srba rimokatoličke veroispovesti.
Die serbokroatischen kolonien süditaliens je kao značajno delo prevedno i objavljeno u Italiji (Campobasso 1997). Koliko je nama poznato, osim delova u časopisu Srđ, ovo delo nikada nije prevedeno kod nas.
Članke o slovenskim (srpsko-hrvatskim) kolonijama u južnoj Italiji (poveće grupe koje su krajem XV i početkom XVI veka migrirale u Italiju sa Balkana) Rešetar je objavljivao početkom XX veka u dubrovačkom časopisu "Srđ":
... Sada ima još u južnoj Italiji Slavena još samo u tri mjesta oblasti Campobasso (provincija Molise) u negdašnjoj kraljevini Napuljskoj. Ta se tri mjesta zovu talijanski Acqua-viva-Collecroce, San Felice Slavo i Montemitro a naški ili, kako tamo govore, "na našu" Kruč, Stifllič i Mundimitar, a nalaze se na 40-50 kilometara na zapad od gradića Termoli na morskoj obali. Stanovnika ima po popisu od g. 1901 u Kruču 2212, u Stifiliču 1645 a u Mundimitru 945, usve dakle 4802 duše...
...Za ove Slavene u južnoj Italiji znali su talijanski historičari i geografi XVIII. vijeka, što su pisali o historiji pojedinih pokrajina i mjesta Napuljske kraljevine ili su ih opisivali, ali za nauku otkrio ih je naš Medo Pucić. Kad je naime g. 1851 bio u Napulju, uđe jednom u dućan nekog krojača, gdje je na svoje veliko čudo čuo, da gospodar s nekoliko ljudi razgovara naški; upustivši se u razgovor s njima, sazna od njih, da su iz Kruča i da tamo svi tako govore; za dalje obavijesti uputiše ga pak na svojega mještanina, profesora Ivana De Rubertis. Na taj način Medo Pucić stane se dopisivati s De Rubertisom, od kojega je prije svega tražio historičke i etnografske vijesti o tijem Slavenima, pa je De Rubertis-ova pisma naštampao u „Objavitelju dalmatinskome” od g. 1856. Odatle je vijest o tijem slavenskijem kolonijama prešla u neke njemačke naučne novine, pa su tako za njih saznali i neki talijanski naučnici a među njima i poznati filolog Ascoli, koji je prvi i posjetio (g. 1867) u naučne svrhe naše kolonije. Za njime su dolazili i drugi: prije svega (g. 1870) dva slavenska historičara, Rus Makušev i Bugarin Drinov, pa drugi, slavenski i neslavenski, naučnici i turisti. Osobito su zaslužni za poznavanje našijeh kolonija u širim krugovima dva Dalmatinca, prof. Risto Kovačić i advokat Dr. Josip Smodlaka; prvi je nekoliko puta svraćao k našim kolonistima i među njima živio, pa je (god. 1885) naštampao dosta opširan članak o njima u „Glasniku srpskoga učenoga društva” (u 62. knjizi)...
...Kad koji Talijanac uđe kako domazet ili kada koja Talijanka uđe kako nevjesta u koju veliku kuću, gdje se govori slavenski ; došljak se malo pomalo sasvim poslaveni, pa sa svojim domašnjim i sa svojom djecom govori opet samo na našu! i tako bude doista čudnovat slučaj da se Talijanac u Italiji poslaveni...
Die serbokroatischen kolonien süditaliens je kao značajno delo prevedno i objavljeno u Italiji (Campobasso 1997). Koliko je nama poznato, osim delova u časopisu Srđ, ovo delo nikada nije prevedeno kod nas.
Članke o slovenskim (srpsko-hrvatskim) kolonijama u južnoj Italiji (poveće grupe koje su krajem XV i početkom XVI veka migrirale u Italiju sa Balkana) Rešetar je objavljivao početkom XX veka u dubrovačkom časopisu "Srđ":
... Sada ima još u južnoj Italiji Slavena još samo u tri mjesta oblasti Campobasso (provincija Molise) u negdašnjoj kraljevini Napuljskoj. Ta se tri mjesta zovu talijanski Acqua-viva-Collecroce, San Felice Slavo i Montemitro a naški ili, kako tamo govore, "na našu" Kruč, Stifllič i Mundimitar, a nalaze se na 40-50 kilometara na zapad od gradića Termoli na morskoj obali. Stanovnika ima po popisu od g. 1901 u Kruču 2212, u Stifiliču 1645 a u Mundimitru 945, usve dakle 4802 duše...
...Za ove Slavene u južnoj Italiji znali su talijanski historičari i geografi XVIII. vijeka, što su pisali o historiji pojedinih pokrajina i mjesta Napuljske kraljevine ili su ih opisivali, ali za nauku otkrio ih je naš Medo Pucić. Kad je naime g. 1851 bio u Napulju, uđe jednom u dućan nekog krojača, gdje je na svoje veliko čudo čuo, da gospodar s nekoliko ljudi razgovara naški; upustivši se u razgovor s njima, sazna od njih, da su iz Kruča i da tamo svi tako govore; za dalje obavijesti uputiše ga pak na svojega mještanina, profesora Ivana De Rubertis. Na taj način Medo Pucić stane se dopisivati s De Rubertisom, od kojega je prije svega tražio historičke i etnografske vijesti o tijem Slavenima, pa je De Rubertis-ova pisma naštampao u „Objavitelju dalmatinskome” od g. 1856. Odatle je vijest o tijem slavenskijem kolonijama prešla u neke njemačke naučne novine, pa su tako za njih saznali i neki talijanski naučnici a među njima i poznati filolog Ascoli, koji je prvi i posjetio (g. 1867) u naučne svrhe naše kolonije. Za njime su dolazili i drugi: prije svega (g. 1870) dva slavenska historičara, Rus Makušev i Bugarin Drinov, pa drugi, slavenski i neslavenski, naučnici i turisti. Osobito su zaslužni za poznavanje našijeh kolonija u širim krugovima dva Dalmatinca, prof. Risto Kovačić i advokat Dr. Josip Smodlaka; prvi je nekoliko puta svraćao k našim kolonistima i među njima živio, pa je (god. 1885) naštampao dosta opširan članak o njima u „Glasniku srpskoga učenoga društva” (u 62. knjizi)...
...Kad koji Talijanac uđe kako domazet ili kada koja Talijanka uđe kako nevjesta u koju veliku kuću, gdje se govori slavenski ; došljak se malo pomalo sasvim poslaveni, pa sa svojim domašnjim i sa svojom djecom govori opet samo na našu! i tako bude doista čudnovat slučaj da se Talijanac u Italiji poslaveni...
Knjiga je dodata u korpu
