Le colonel Dragoutine Dimitriévitch Apis - M. Boghitchevitch (Miloš Bogićević) 1928

Le colonel Dragoutine Dimitriévitch Apis - M. Boghitchevitch (Miloš Bogićević) 1928
Artikal: 24414 : Tezina: 0.2 kg
Zalihe: 0 u zalihama
Opis: 1. izdanje, Pariz 1928, tvrdi povez, stanje vrlo dobro 4+, str. 167, francuski, ekstremno retka, vidi slike i detaljni opis

0 RSD

Dodaj na listu

Miloš Bogićević, potomak poznate porodice, ugledan građanin, pravnik i diplomata, a zatim izdajnik, čovek koji je previše znao, saradnik nemačkih obaveštajnih centara i na kraju persona non grata u srpskoj državi i istoriji. Sve navedeno, ili je možda jednostavno reč o čoveku koji  nije želeo da ćuti o stvarima koje je znao?
Najglasniji zagovornik teze da je Srbija kriva za Veliki rat bio je - jedan Srbin. Diplomata Miloš Bogićević. Bogićević je bio i jedan od najupornijih pobornika Apisove nevinosti te je  tražio rehabilitaciju pukovnika i ostalih osuđenih 1917. godine u Solunu. On je prvi objavio podatke kojima optužuje kralja Aleksandra kao i Pašića da su montirali krivicu Dimitrijeviću i ostalim članovima organizacije Ujedinjenje ili smrt.

Miloš Bogićević
praktično je izbrisan iz srpske istorije. Njegovo delo je kod nas nedovoljno poznato. Nijedna njegova knjiga nije prevedena na srpski jezik. Miloš Bogićević (Beograd 1876 – Berlin 1938). Doktorirao je prava u Beču, zatim je bio profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Beogradu, a onda se 1904. godine opredelio za diplomatiju, postavljen je za sekretara poslanstva u Parizu, a već tri godine kasnije postaje otpravnik poslova Poslanstva Srbije u Berlinu. Sa početkom Prvog svetskog rata biva prinuđen da napusti Berlin. Bogićević će zatim biti prebačen na rad u Kairo, ali već u proleće 1915. samovoljno napušta našu ambasadu i odlazi u Švajcarsku, a zatim u Nemačku.

Jedina knjiga, pamflet, koja je bila objavljena protiv pisanja Bogićevića, bila je iz pera Tartalje (dr Oskar), pod naslovom: Izdajica

Srpska vlada pokazuje izuzetnu trpeljivost prema diplomati koji se odmetnuo.Niko ga ne dira ni čitave tri godine posle rata, sve do 1921. kada je u Narodnoj skupštini na zahtev opozicije protiv njega pokrenuta krivična istraga... od koje je tužilac ubrzo odustao. Razlog se krio u činjenici da je Bogićević tokom svog službovanja u Berlinu načinio prepise poverljivih dokumenata kojima je u šaci držao kraljevsku kuću Karađorđević. Među njima su bili i spisi koji su ukazivali na ulogu Austrougarske u pripremi Majskog prevrata 1903. Treba napomenuti i da je Bogićević bio jedan od Apisov najpoverljivijih ljudi.

Miloš Bogićević je 1915. godine napustio srpsku diplomatsku službu i, odlazeći najpre za Švajcarsku, a potom za Nemačku izdao je svoju zemlju i stavio se u službu Nemačke, u kojoj je boravio i za koju je radio sve do smrti 1938. godine. O Bogićeviću je pisao i Miloš Crnjanski. Za Crnjanskog je Bogićević bio nemački agent, jer su u njegovim knjigama nemačka diplomatija i štampa imale dragocenu pomoć kako bi „krivicu za rat prebacile na Srbiju i srpski narod” (Embahade)

Miloš Bogićević je posle rata napisao nekoliko knjiga u kojima je između ostalog objavio prepisku između carske Rusije i Kraljevine Srbije, a iz koje je bilo vidljivo da su se obe države spremale za rat. Takođe je optuživao vladu Nikole Pašića za pripremu Sarajevskog atentata... Bio je imućan čovek, i na nemačku stranu svakako nije prešao zbog novca, mada je izvesno da je Nemačka finansirala objavljivanje njegovih knjiga. Razloge za njegovu izdaju trebalo bi tražiti u fanatičnoj mržnji prema Nikoli Pašiću, zatim u nezadovoljenoj ambiciji i maniji veličine.

O umešanosti zvanične Rusije u Sarajevski atentat Bogićević je pisao u knjigama Le Procès de Salonique, Paris, 1927 i Le Colonel Dragoutine Dimitriévitch Apis, Рaris,1928.

U proleće 1938. našoj ambasadi u Berlinu podneo je zahtev za povratak. Smatra se da je to učinio po Hitlerovom nalogu, koji je u Beogradu hteo da ga postavi na visoku dužnost. Mesec dana kasnije ubijen je u toaletu jednog berlinskog hotela. Ubice nisu otkrivene.

„Ono što me zaprepastilo”, piše Crnjanski, „bile su Bogićevićeve knjige o odgovornosti za rat, za koji je krivio Srbiju. To je bilo najgore što je o krivici za rat rečeno. Sve bi bilo Bogićeviću oprošteno, mogao bi i da se vrati u Srbiju, samo da TO nije štampao.

Bogićević Miloš potiče iz poznate obrenovićevske i austrofilske porodice. Ona je dala  niz političara, počevši od Antonija Bogićevića (1758 – 1813), vojvode i vođe ustanka u Jadru 1804. godine koji se orodio sa Obrenovićima. Antin sin, Miloš Bogićević (1811 – 1844) bio je načelnik Šabačkog okruga 1839 – 1840. godine a  ubijen je  po naređenju Tome Vučića Perišića. Treći u nizu je njegov sin Milan Bogićević (1840 – 1929)  pravnik, diplomata, ministar inostranih poslova te konačno poslanik Srbije u Berlinu 1895 – 1900. godine.  Konačno, stižemo i do poslednjeg izdanka ove familije, doktora prava i diplomate Miloša Bogićevića. Za razliku od prethodne trojice o Milošu se malo pisalo i malo zna.