Je li ono narod, koji ne zna ni kako se zove? Može li u jednom narodu da se svaki zove kako hoće? Pita srpski novinar i političar Jaša Tomić u svojoj knjižici iz 1909. godine “Kako se zovemo?”. Kod nas je došlo dotle, zaključuje.
Jesmo li Srbi? Hrvati? Hrvati i Srbi zajedno? Hrvato-Srbi? Srbo-Hrvati? Ko će ga znati. Došlo je vreme, da se svaki može zvati kako mu je volja. I sebe i jezik svoj. U nekim srpskim novinama čitamo ovako, u nekim onako. U jednoj kući, na jednom ognjištu jedan brat kaže, da pripada srpskom narodu i samo srpskom narodu, a drugi brat govori, da je to srpsko-hrvatski narod. I ima domova, gde o tome razno govore otac i sin, unuk i ded. Nema, hvala Bogu mnogo, ali ima. Nek je i jedan, mnogo je.
Neću da govorim o velikim i naprednim narodima. Ali pitam: Da li se Grci, da li Bugari, da li Rumuni, da li makar i Cigani prepiru oko toga, šta su i kako se zovu?!
Narodno ime razvijalo se sa prošlošću naroda. Sa istorijom njegovom, sa patnjama njegovim i svetlim danima njegovim. Nijedan član naroda ne može odbaciti sa sebe narodno ime, kao kaput s leđa i navući drugi. Koji bi narod hteo da izvadi iz svojih grudi narodno ime, morao bi s tim imenom iščupati i krv i meso i samu srž. Morao bi s narodnim imenom iščupati sve ono iz čega se sastoji narod.
Zato oni koji od nas traže ime, znaju dobro šta rade. Traže sa imenom i sve drugo što stvara Srbina...
