Nauk kerstjanski bistrijem načinom istomačen ... od D. Ivanna A. Nenadichja iz Perasta kanonika Stolne Zerkve Kottorske ... (1768)

Oblast: Bibliofilski primerci

Artikal: 28130 : Tezina: 0.3 kg

Zalihe: 0 u zalihama

Izdavač:

Autor: Ivan Antun Nenadić

Opis: Knjiga 18. veka, 1. izdanje, U Mlezieh (Venecija) 1768, meki orig. povez, stanje: vrlo dobro 4+, str. 288, latinica, vidi opis i slike

🚛 Dostava: Opcije i troškovi dostave

0 RSD

Dodaj na listu

Nauk kerstjanski bistrijem načinom istomačen ... Nauk za dobro i korisno ispovijediti se i pričestiti se, s drugijem krstjanskijem bogoljubnijem molitvami. U Mlezieh MDCCLXVIII

Ivan Antun Nenadić (1723. - 1784.) bio je književnik iz Boke kotorske. Rođen je u Perastu 1723. godine, međutim većinu života i rada proveo je u Dobroti, gde je i umro 1784. godine. Pisao je poeziju, drame i verska dela. Njegovo najbolje delo religijske vrste je Nauk krstjanski, kome je u produžetku dodat Nauk za dobro i korisno ispovijediti se i pričestiti se, s drugijem krstjanskijem bogoljubnijem molitvami.

Svoje delo Nauk Krstjanski on je spremio za ne suviše učen svet ("neumjetne"), koji bi se lakim načinom uvežbao u osnovnim stvarima vere, "potrebnijem za spasiti se", a naročito za decu, koja tek imaju ući u hrišćansku doktrinu.

Nenadić je imao lična gledanja i na pravopis naših dotadanjih knjiga, pri čemu je osuđivao šarenilo na koje se u njima nailazi ("zašto se jošt ne zna dje kućom stoji prava krepost od pisanja u našemu jeziku slavinskomu, služeći se mi tuđijem slovima za izgovarati riječi naše, vidim da svak piše kako mu je milo, kako mu je drago, ili kako se veće pogađa svojijem običajnijem govorom"), i deklarisao neka svoja načela i ciljeve u tom pogledu ("kako bolje mogu biti razumjen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije"), što sve po mnogo čemu podseća na kritike i načela koja je izrekao i kojih se držao kasnije Vuk Karadžić.

Od svih pisaca Primorja Nenadiću su jezikom i pravopisom najbliži bili, i najsavršenijima su se činili, Dubrovčani ("držim da je danas urednopisanje dubrovačko najizvrsnije"), iako je bio svestan da i oni ne odgovaraju svim sredinama ("ali i to nije svud i svakomu lasno za proštjeti, razlikost budući od jednoga puka do drugoga u izgovaranju od riječih"), pa je on stoga u ponečemu sledio dubrovačku praksu, a u ponečemu je od nje i svesno odstupao, sledeći govor svoga kraja ("zato naćeš ovdi njeke riječi upisane na dubrovačku, a njeke ne").

Svoj Nauk krstjanski Nenadić je naročitim uvodnim tekstom, pisanim "u Dobroti na 5. aprila god. 1768", posvetio Kotorskom biskupu Stjepanu del Oljo, čiji je "namjestnik ili vikarijo općeni" bio i po čijoj je "zapovijedi" i pristupio radu na Nauku, za koji je još rekao da je "od davnijeh godištah složen i sastavljen".

Vršeći neumorno pastirske dužnosti, Nenadić je bio i smrtno pogođen: dok je prilikom jedne vizitacije okupljenom narodu u crkvi Gornje Lastve propovedao protiv veštica, nastojeći da iskoreni sujeverje, dobio je srčani udar, od koga je ostao u životu tek koliko je trebalo da ga prenesu u Dobrotu. Već sledeće noći, 13. jula 1784, umro je u sedamdeset petoj godini, a sahranjen je ispred glavnog oltara svoje parohijalne crkve. Zaista nesvakidašnje okolnosti Nenadićeve smrti dale su motiva biografima za humorna nagađanja o mogućnom reagovanju slušalaca njegove poslednje pridike na ono što se s njim tada zbilo: "Lasno da će bit tad rekli: vikaru, dakako, vještice srce izjedoše što se pošao boriti s njima".

Danas ova njegova knjiga raznorodnog sadržaja, pisana većim delom u obliku pitanja i uvek sažetih odgovora, prošarana mestimice stihovima i ispunjena molitvama i drugim religioznim tekstovima, može privući pažnju najpre svojim jezikom, a onda i izvesnim stranicama na kojima Nenadić, osuđujući neke pojave u savremenom životu (narodne praznoverice, igre, "popijevke", izazivanja na megdan, psovke i kletve, ljubavna udvaranja, čitanje "nepoštenih" knjiga i gledanje "nesramnih" slika, gozbe i veselja na "piru, na babinam", i puno čega drugog), daje interesantne podatke za kulturnu istoriju Boke u XVIII veku. Ali kod starijih čitalac ova je knjiga imala više uspeha, o čemu svedoče i dva njena kasnija izdanja, jedno iz 1802, kod kotorskog štampara Frančeska Andreole i drugo čak iz 1841, u Veneciji, tada doduše bez Nenadićevog imena.

Književnost Dobrote XVIII veka, skromna po piscima i ne mnogo bogatija u pesničkim delima, imala je svog najizrazitijeg predstavnika u Ivanu Antonu Nenadiću, koji poreklom i nije bio iz Dobrote. Ali je Dobroćanin on bio stvarno, i postao je to po osećanju, a sigurno i stoga što je bolji, a izgleda čak i duži, deo života i rada proveo u tom malom bokeljskom mestu, u kome je i okončao svoje dane i u kome je, po vlastitoj želji, i sahranjen. Iz Perasta, u kome se rodio 22. juna 1723. u pomorskoj kući Nenadića, otišao je rano, a posle se u njega vraćao retko, uza svu njegovu blizinu. Studirao je u Padovi teologiju i crkveno pravo, spremajući se za poziv sveštenika; tamo je stekao zvanje doktora oba prava ("naučitelja u obadva zakona"). Lako je moguće da je u Dobrotu došao neposredno potom; u svakom slučaju, on je tu bio od 1752. godine, kao župnik u novoosnovanoj parohiji Svetoga Eustahija, koga meštani zovu na svoj način Svetim Stasijem.